Pod pritiskom: živjeti i raditi kao filipinska migrantica u Hrvatskoj

Dok se opći psihološki stres odnosi na raznolike životne teškoće i prijetnje s kojima se susreće gotovo svaka osoba, manjinski stres je drugačiji oblik stresa. On se odnosi na kroničnu i povećanu razinu stresa koju doživljavaju članovi stigmatiziranih manjinskih grupa (Meyer, 2003). Doživljavaju ga različite manjinske i stigmatizirane grupe, na primjer seksualne, etničke ili vjerske manjine, osobe s različitim kroničnim bolestima ili s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju i njihovi roditelji, imigranti. Proizlazi iz društvenih nejednakosti koje su sustavne i usmjerene prema određenoj grupi, dok opći psihološki stres proizlazi iz nekih univerzalnih životnih okolnosti koje se mogu dogoditi svakome. Manjinski stres pridodaje se uobičajenom, svakodnevnom stresu koji svi proživljavamo, što dovodi do značajno povišene ukupne razine stresa i raznih negativnih posljedica, između ostalog do oslabljenog psihičkog i tjelesnog zdravlja te snižene kvalitete života.

Do sada provedena istraživanja o radnicima imigrantima u Hrvatskoj su malobrojna i metodološki vrlo različita. Horvat (2020, 2021) ističe da, iako su radnici imigranti važni za gospodarsku održivost u Varaždinskoj županiji, njihova integracija je otežana pravnim ograničenjima i društvenim predrasudama. Šelo Šabić i Burć (2021) naglašavaju ekonomske motive dolaska, uz brojne izazove poput kulturne prilagodbe, diskriminacije i pravne nesigurnosti. Marinović-Golubić (2024) ukazuje na neujednačena radna iskustva, česte nesigurne uvjete rada i neadekvatne stambene uvjete, uz izražen financijski stres i poteškoće u socijalnoj integraciji. Rezultati istraživanja Balabanića i sur. (2025) ističu sniženu kvalitetu života i povećanu razinu stresa kod radnika imigranata u Hrvatskoj. Do sada je provedeno samo jedno istraživanje o manjinskom stresu kod radnika imigranata u Hrvatskoj koje je potvrdilo da je subjektivna kvaliteta života značajno snižena, a stres povišen i posljedica raznih unutarnjih i vanjskih stresora koji su povezani s narušenih psihofizičkim zdravljem (Tadić, 2024).

Cilj istraživanja bio je, koristeći postavke Modela manjinskog stresa kao konceptualnog okvira, provjeriti njegovu prikladnost za objašnjenje iskustva stresa kod radnica imigrantica s Filipina koje borave i rade u Hrvatskoj te posljedice tog stresa na njihovu subjektivnu kvalitetu života. U istraživanju je korišten mješoviti istraživački nacrt. Kvantitativni dio istraživanja proveden je online metodom, na prigodnom uzorku stranih radnika (N=145). Uzorkovanje je provedeno metodom snježne grude. U kvalitativnom dijelu istraživanja provedeno je 12 polustrukturiranih intervjua. Prosječna dob sudionica je 35 godina (min = 25, max = 48), a borave u Hrvatskoj između 6 mjeseci i tri godine i šest mjeseci. Većinom su katolkinje (81%), neudane (53%) i nemaju djecu (55%). Što se tiče obrazovanja, najviše ih ima provostupanjsku diplomu (85%), većinom su zaposlene u ugostiteljskom sektoru (56%), što ukazuje na obrazovnu neusklađenost, budući da uglavnom rade poslove koji su ispod njihovih obrazovnih kvalifikacija. 85% sudionica je

zaposleno. Stopa od 15% nezaposlenosti visoka je za svaku grupu, pa tako i za uzorak ovog istraživanja koji, iako nije reprezentativan, ukazuje na neke trendove, a nezaposlenost je dodatni rizični faktor za kvalitetu života ovih sudionica koje su radne migrantice.

Kada su upitane o iskustvu migrantskog života, 28% radnica pozitivno je procijenilo svoje iskustvo. Uočena je povišena razina stresa – 90% sudionica ga doživljava povremeno, a 40% često. Kao značajni prediktori stresa istaknuli su se unutarnji i vanjski stresori koji su povezani s manjinskim i migrantskim statusom: diskriminacija, nedostatak socijalne podrške, nezadovoljstvo materijalnim uvjetima i očekivanje odbacivanja zbog manjinskog statusa. Ukupno je objašnjeno 68% varijance, pri čemu se 41% odnosi na vanjske, a 27% na unutarnje stresore.

Ukupan percipirani stres pokazao se kao prediktor općeg zdravlja (53.7%), tjelesnog zdravlja (36.3%) i psihološkog zdravlja (15.6%). Kada su upitane da procijene različite aspekte zdravlja, 5% sudionica izvijestilo je o teškoćama s tjelesnim zdravljem, a 7% o psihičkim tegobama, što jasno ukazuje na potrebnu za pružanjem psihološke podrške radnicama imigranticama. Čak 48% sudionica doživljava svakodnevne tjelesne bolove što može imati posljedice, ne samo na njihovu radnu produktivnost, već i na ukupnu kvalitetu života.

Prosječna kvaliteta života filipinskih radnica u Hrvatskoj iznosi 6.4 i niža je od pretpostavljene teorijske vrijednosti (7.0) prema Cumminsovom homeostatskom modelu kvalitete života koji je višestruko empirijski dokazan i široko upotrebljavan. Pri tome je viša od prosječne kvalitete života radnika imigranata u Hrvatskoj koja iznosi 4.6 (Balabanić i sur., 2025), ali i niža od prosječne kvalitete života filipinskih radnika u Hrvatskoj (6.8). Najveće zadovoljstvo sudionice iskazuju u području zdravlja i osjećaja sigurnosti, a najmanje u domenama životnog standarda i bliskih odnosa. Kvaliteta života značajno je povezana s varijablama dobi, planiranog ostanka u Hrvatskoj, percipiranim stresom i migrantskim iskustvom. Upitane smatraju li da zaslužuju jednaku kvalitetu života kao Hrvati, čak 26% sudionica odgovorilo je niječno, što ukazuju na negativno poimanje sebe i svog statusa u društvu.

Sve navedeno jasno ukazuje na postojanje manjinskog stresa kod filipinskih radnica u Hrvatskoj i na potrebu za preventivnim i ciljanim intervencijama koje će ponuditi holistički institucionalni program socijalne podrške radnicima imigrantima kako bi imali bolju kvalitetu života i uspješno se integrirali te samim time doprinosili hrvatskom društvu u cijelosti. Integracija nije i ne može biti samo ekonomska i regulatorna tema, ona je naša zajednička humanistička odgovornost.

Suradnici na projektu:

prof. dr. sc. Goran Bandov, izv. prof. dr. sc. Ivan Balabanić, dr. sc. Iva Tadić